Strugač za jezik, specijalizovani alat za čišćenje jezika, vuče svoju istoriju do ranih ljudskih briga o oralnoj higijeni i čistoći tela. Iako rane civilizacije nisu razvile moderne sisteme oralne medicine, težnja za svježim dahom i čistim jezikom bila je evidentna u različitim kulturama i svakodnevnim praksama, postavljajući temelje za prototip i evoluciju strugača za jezik.
U staroj Indiji, ajurvedski medicinski sistem naglašavao je uticaj oralne higijene na sveukupno zdravlje, a čišćenje jezika se smatralo važnim dijelom svakodnevnog zdravlja. Arheološki i dokumentarni dokazi pokazuju da su ljudi u to vrijeme koristili tanke drvene trake, komade slonovače ili tanke metalne ploče kako bi ručno strugali površinu jezika nakon buđenja kako bi uklonili sluz i "nečistoće" nakupljene preko noći. Vjerovalo se da ova praksa pomaže u balansiranju tjelesne energije i sprječavanju bolesti. Slični običaji pronađeni su i u staroj Perziji i srednjoj Aziji, a neki dokumenti bilježe da su plemići i monasi redovno čistili jezik tankim čaršavima od plemenitih metala, kako zbog etiketa tako i iz higijenskih razloga.
Tokom klasičnog perioda, grčki i rimski liječnici, raspravljajući o oralnoj njezi, spominjali su odnos između čišćenja jezika i upravljanja disanjem. Hipokratova škola je predložila korištenje instrumenata specifičnih oblika za uklanjanje naslaga s jezika kako bi se održala osjetljivost okusa i pravilan društveni bonton. U kulturi kupanja starog Rima, oralna njega je često bila uključena u procedure lične higijene; tanke metalne ili koštane oštrice korištene su kao strugači jezika, a njihovi jednostavni oblici pokazuju ranu svijest o zakrivljenosti jezika.
U srednjovjekovnoj Evropi, pod utjecajem vjerskih i medicinskih uvjerenja, oralna njega je jedno vrijeme bila zanemarena. Međutim, čišćenje jezika je još uvijek bilo uključeno u zdravstvene savjete u medicinskim spisima zlatnog doba islama. Arapski naučnici, nadograđujući i apsorbirajući drevno grčko medicinsko znanje, dalje su ukazali na vezu između oblaganja jezika i probave i ravnoteže tekućine, preporučujući upotrebu glatkih instrumenata sa tupim-ivicama za smanjenje oštećenja sluzokože. Strugalice za jezik napravljene tokom ovog perioda uglavnom su bile izrađene od metala kao što su bakar i srebro, neke sa složenim ukrasima, kombinujući praktičnost sa simboličnim statusom.
Od modernog vremena, s razvojem oralne medicine i mikrobiologije, ljudi su postepeno prepoznavali vezu između presvlake jezika i oralne flore, halitoze i nekih bolesti probavnog sistema. Čišćenje jezika prešlo je sa empirijskog običaja na naučno utemeljenu praksu nege. Od kraja 19. do početka 20. stoljeća industrijska proizvodnja je omogućila masovnu proizvodnju strugača za jezik od metala i ne{4}}netoksične plastike. Njihove forme su postale standardizovane, dizajn drške je bio ergonomičniji, a zaobljene ivice strugača smanjile su rizik od upotrebe. Sredinom-do-kasnog 20. vijeka, kada su potrošači stavljali veći naglasak na lični imidž i društveni bonton, strugači za jezik su postepeno ušli u svakodnevni život i bili uključeni u linije proizvoda za oralnu njegu.
Ulaskom u 21. vek, dizajn strugača za jezik stavlja veći naglasak na ergonomiju, sigurnost materijala i higijenu. Novi materijali kao što su nerđajući čelik, plastika za hranu-i medicinski{{3}silikon poboljšali su udobnost i izdržljivost. Neki proizvodi uključuju zamjenjive module i antibakterijske tretmane kako bi zadovoljili različite potrebe potrošača. U međuvremenu, klinička istraživanja su pružila podatke koji potkrepljuju njihovu efikasnost, dodatno učvršćujući njihovu poziciju u sveobuhvatnoj oralnoj njezi.
Sve u svemu, istorijska pozadina strugača za jezik pokazuje putanju evolucije od drevnih empirijskih običaja do moderne naučne brige. To je i kulturološki odraz težnje čovječanstva za imidžom o sebi-i fizičkoj čistoći i zajedničko postignuće napretka u oralnoj medicini i tehnologiji materijala, svjedoči o kontinuiranoj evoluciji alata za čišćenje kako bi se zadovoljile zdravstvene i bontonske potrebe.
